Ivanjica: Dve decenije od ubistva Ivana Stambolića

Moravički okrug je dao četiri predsednika Srbije (nekada je to bio predsednik Skupštine, a potom predsednik Predsedništva). Bili su to: Petar Stambolić (Brezova, 1912 – Beograd, 2007), predsednik Skupštine (1953–1957), Miloš Minić (Preljina, 1914 – Beograd, 2003), predsednik Skupštine (1967–1969), Dobrivoje Vidić (Čačak, 1918 – Beograd, 1992), predsednik Predsedništva (1978–1982) i Ivan Stambolić, predsednik Predsedništva (1986–1987). Ivan je bio najmlađi među njima i sa najtragičnijim krajem.

IVAN STAMBOLIĆ, pravnik, političar, predsednik SR Srbije, rođen je u Brezovi, kod Ivanjice 5. novembra 1936. godine. Njegov otac Miodrag (1908–1995, završio poljoprivrednu školu, predratni zadrugar, prvoborac, narodni poslanik, predsednik Moravičkog sreza) i majka Milunka (1906–1998, rođena sestra Petra Stambolića, uzorna domaćica i majka, pomagač siromašnih i bolesnih) imali su pet sinova: Vukašina (1927–2013, završio filozofski fakultet, predsednik Saveza studenata Jugoslavije, narodni poslanik, član CK SK Srbije), Draška (1932–1993, primerni poljoprivrednik, odbornik i predsednik Mesne zajednice Brezova), Miloša (1934, završio književnost, glavni urednik i generalni direktor Nolita), Ivana i Miluna (1948, arhitekta, projektant nekoliko objekata i spomenika).Il-Ivan-Stambolic- Ivanjica: Dve decenije od ubistva Ivana Stambolića

Osnovnu školu pohađao je u Brezovi, a niže razrede gimnazije u Užicu i Ivanjici (1951/52), pa završio industrijsku školu u Rakovici kod Beograda. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu, studirajući uz rad. Kao kvalifikovani radnik radio je u Fabrici reznog alata i CER-u u Čačku, zatim u Industriji motora i traktora u Rakovici. Više puta biran je za narodnog poslanika. Obavljao je odgovorne dužnosti: direktor Doma omladine u izgradnji u Beogradu, generalni direktor Združenog preduzeća „Tehnogas“ u Beogradu (1965–1975), predsednik Privredne komore Beograda (1975–1976), sekretar Izvršnog komiteta Predsedništva SK Srbije (1976–1978), predsednik Izvršnog veća Skupštine Srbije (1978–1982), predsednik Gradskog komiteta SK Beograda (1982–1984), predsednik CK SK Srbije (1984–1986), predsednik Predsedništva SR Srbije (1986–1987). Sa ove poslednje dužnosti smenjen je u decembru 1987. godine. Potom je bio predsednik Jugoslovenske banke za međunarodno ekonomsku saradnju – JUBMES (1988–1997). Na ovu dužnost podneo je ostavku i otišao u penziju.

Otet je 25. avgusta 2000. za vreme rekreacije u parku Košutnjak u Beogradu. Istog dana je ubijen i zakopan u jamu u šumi na Fruškoj gori. Posmrtni ostaci pronađeni su 27. marta 2003, a sahranjeni 8. aprila 2003. u porodičnoj grobnici na Topčiderskom groblju u Beogradu. Pravosnažna presuda, po kojoj je kao inspirator i nalogodavac naveden Slobodan Milošević, a kao ozvršioci osuđeni pripadnici Jedinice za specijalne operacije, doneta je 2007. Na inicijativu njegovih prijatelja i poštovalaca, u Košutnjaku mu je podignuta spomen-česma.

Objavio je više članaka, rasprava i knjiga. Autor je knjiga: Poslovna funkcija u udruženom radu (Institut za političke studije Fakulteta političkih nauka, Beograd, 1978), Direktor u samoupravljanju (Rad, Beograd, 1978), Savez komunista Srbije u borbi za društveno-ekonomske preobražaje i razvoj socijalističke samoupravne demokratije (Komunist, Beograd, 1986), Rasprave o SR Srbiji 1979–1987. (Globus, Zagreb – Delo, Ljubljana, 1988), Put u bespuće – odgovori Ivana Stambolića na pitanja Slobodana Inića (Radio B92, Beograd, 1995), Koren zla (Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2002), Žrtve: Ivan Stambolić Slavku Ćuruviji (Nauka i društvo Srbije, Beograd, 2006).

Odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vencem i Ordenom bratstva i jedinstva sa zlatnim vencem. Sa suprugom Katarinom imao je sina Veljka i kćerke Tijanu i Bojanu (koja je pod nerazjašnjenim okolnostima nastardala u saobraćajnoj nesreći 1988. godine).

O njemu su napisane knjige: Istraga je u toku… slučaj Ivana Stambolića, Radio B92 i Odbor za oslobađanje Ivana Stambolića, Beograd, 2001; Latinka Perović: Slučaj Ivan Stambolić, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji i Odbor za oslobađanje Ivana Stambolića, Beograd, 2001; Milivoje Popović: Beleške o Ivanu Stamboliću i o događajima i ljudima pre i posle Osme sednice (iz dnevnika 1983–1990), Prometej, Novi Sad, 2004; Latinka Perović: Dominantna i neželjena elita, Dan graf i RTV, Beograd, 2015.

autor teksta / Svetislav Lj. Marković

You may also like...

3 Responses

  1. Milan_ue kaže:

    Zasluzio je bar da se jedna ulica nazove njegovim imenom….veoma tragicna licnost, platio je najstrasniju cenu jer je svom narodu i drzavi na cijem se celu kratko zadrzao, zeleo da stvori pristojno drustvo i ambijent za zivot u miru i toleraniciji, smatrajuci da je vlast servis gradjana i da prema njima treba da ima odgovornost i brigu. Nazalost bio je ispred svog vremena, skroman, posten i human. Istorijski kao licnost neopravdano zapostavljen i zaboravljen.

  2. dečko_sa_periferije_dešavanja kaže:

    Sramota za nas srbe kakvi smo to ljudi,spomen obeležje je najmanje što je Ivan Stambolić zaslužio u Ivanjici .Divan čovek i humanista, koji se hrabro suprotstavljao suludom režimu i sistemu Miloševića koji je Srbiju odvukao u ambis i propast. Nadamo se da će doći i to vreme,kada će Ivan dobiti svoje zasluženo svetlo mesto u istoriji srpkoga naroda.

  3. vuk kaže:

    velika je sramota svih nas Ivanjicana da ni danas danju Ivan nema neko obelezje u Ivanjici. Svi koji smo ga poznavli znamo da je mnogo ucinio za Ivanjicu.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *