Zaboravljena deca Srbije- U 21. veku pešače do škole šest sati (VIDEO)

Dok se svi maksimalno angažuju da stvore bolju i bezbedniju budućnost deci, čini se da su neka ipak zaboravljena. ’’Daleko od očiju-daleko od srca’’, da li zapravo mora biti tako?

Petnaestoro mališana iz zaseoka Crčevo na Goliji odrastaju daleko od igraonica, bioskopa, kafića, ali to nije njihov najveći problem. Oni zbog nečije nebrige svakodnevno do škole pešače dvanaest kilometara u jednom pravcu. Ustaju pre zore da bi po nepristupačnom terenu, kroz šumu, po temperaturama koje nekada znaju biti u debelom minusu, na vreme stigli u Bele Vode u Novom Pazaru, gde im se nalazi škola.

Deca pešače dnevno pet do šest sati, od kuće do škole i nazad. Negovan Djoković otac troje mališana, kaže da su mogli da biraju između škole u Dugoj Poljani za koju postoji prevoz, bar kada to vremenski uslovi dozvole, ili ove u Belim Vodama, gde prevoza nema ali se uči srpski jezik.il-decak-3 Zaboravljena deca Srbije- U 21. veku pešače do škole šest sati (VIDEO)

Da li detinjstvo ovih hrabrih mališana mora biti toliko mučno samo zato što su verni tradiciji i svom, srpskom jeziku?il-decak-odvracenica- Zaboravljena deca Srbije- U 21. veku pešače do škole šest sati (VIDEO)il-decak-pesaci- Zaboravljena deca Srbije- U 21. veku pešače do škole šest sati (VIDEO)

You may also like...

2 Responses

  1. Ana kaže:

    Uz duzno postovanje prema svima ali koji jezik se uci u toj drugoj skoli? Zar drzavljanima srbije nebi trebalo da bude obaveza da uce srpski jezik, a mimo toga nacionalne manjine da mogu da uce I svoj jezik… ali za sve koji zive u srbiji osnova treba da je srpski… ajde dobi madjarsko drzavljanstvo a da ne znas madjarski, ili americko a da ne znas engleski…

  1. 08/01/2021

    […] “Idem u školu u Bele Vode, pešačim, bogami, oko 12, 13 kilometara. Kad se vraćam iz škole, ponekad se plašim, ponekad ne. Hladno je, ne bojim se ja mnogo, navikao sam, al me je ponekad strah. Mrznu mi ruke, bojim se ponekad nečega. To kad sam išao sam prošle godine u peti razred, sad idem sa još dva brata. Kada sam išao sam, bilo me je strah, samo sam gledao ispred sebe, da mi nešto ne izađe. Ima nas petoro, al ne uklapamo se svi na istom mestu. Pešaćimo oko dva ili tri sata, moramo da krenemo od kuće u pet da bismo stigli dole u pola osam. Krećemo po mraku da bismo stigli na vrme, da se nastavnici ne ljute. Da imamo autobus, više bi znali, bolje bi učili i ne bismo toliko pešačili” rekao je ovaj mališan za Info Ligu. […]

Ostavite odgovor na Ana Odustani od odgovora

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *