AMERIČKI SAN, IVANJIČKA VERZIJA : Kako su otac, dva sina i deda napravili porodičnu imperiju u Čikagu

Naš narod kaže: “Pametnome savet ne treba, a budali ne vredi”. Gledaš i učiš od onih koji su pametniji i uspešniji od tebe. Kad ćutiš onda možeš nešto da čuješ i naučiš, kada pričaš – teško…Sećam se da su me ovi stariji Srbi u Čikagu dočekali rečima: “Ne treba ti ovde mnogo: pidžama i radno odelo”. I bili su u pravu, ništa bez radnog odela, kaže Nebojša Nedeljković za SerbianTimes.

IL-Nedeljkovići-Nebojša AMERIČKI SAN, IVANJIČKA VERZIJA : Kako su otac, dva sina i deda napravili porodičnu imperiju u Čikagu

Priča o Nebojši Neši Nedeljkoviću je samo naizgled klasična emigrantska priča jednog Srbina u Americi.

Kada je 2003. godine iz zavičajne Ivanjice došao u Čikago, bio je sam, bez porodice, i nije baš bio siguran šta bi tamo, u dalekom svetu, mogao da radi. Za sedamnaest godina prošao je mnogo toga, radio šta je stigao, znao i mogao, prolazio kroz teške trenutke, razmišljao o povratku u Srbiju, ali na kraju izdržao sva iskušenja i danas, zajedno sa sinovima, upravlja porodičnom kompanijom koja se može nazvati uspešnom po srpskim, ali i po američkim standardima.

Njegova je sudbina uzbudljivo svedočanstvo i govori o tome kako je sve moguće ukoliko čovek pred sobom ima jasan cilj, volju i želju da ga ostvari, pa će, verujemo, biti od koristi onima koji su tek došli ili planiraju da dođu u Ameriku u potrazi za boljim životom…

U Čikago sam došao sasvim neplanirano, na nagovor jednog druga sa kojim sam u to vreme imao zajednički biznis u Ivanjici. On je imao veliku želju da dođe u Ameriku, vuklo ga je nešto, toliko da je uspeo i mene da nagovori. U to vreme sam imao kafić, butik i prodavnicu mobilnih telefona u Srbiji. Posao je išao, ne baš sjajno, ali moglo je da se živi. Nije bila nužda da krećem na tako dalek put, ali sam odlučio da probam, godinu dana, pa šta bude…Na kraju se tako zadesilo da ja dobijem vizu, a taj prijatelj ostane u Srbiji. Po onoj narodnoj, nije onome kome je rečeno, već onome kome je suđeno…počinje Nebojša svoju ispovest.

Međutim, odmah po dolasku, shvata da će mu, ukoliko želi nešto da napravi u Americi, trebati puno više od godinu dana…

-Posle tri dana sam shvatio da ovde ne postojim ukoliko nemam regularne papire, radnu dozvolu, socijalni broj, i da će mi za to trebati najmanje pet godina. Prvi posao je bio moleraj. Malo kasnije počeo sam da radim kao konobar u restoranu “Boem” u Čikagu, iskoristio iskustvo koje sam imao u ugostiteljstvu. Posle mesec i po, dva, kupio sam neki kamion ali od toga nije bilo ništa jer sam bio neiskusan. Zapravo, shvatio sam da kamion meni početniku vredi samo ako znaš da ga voziš. Prošlo je još osam meseci dok nisam položio za vozača. Pomoglo mi je to što sam u vojsci vozio kamion i bio instruktor mladim vojnicima, priseća se svojih američkih početaka.

Il-Nedeljkovići-trucking AMERIČKI SAN, IVANJIČKA VERZIJA : Kako su otac, dva sina i deda napravili porodičnu imperiju u Čikagu

Kamion je vozio pet i po godina, ali je već posle godinu i po kupio oronulu kuću koju je lično renovirao, što će mu, ispostavilo se, biti dobra reklama

-Ljudima se svidelo pa su počeli da me zivkaju da i njima renoviram kuće. Prodao sam kamion jer nisam mogao da stignem i jedno i drugo. Imao sam nešto malo iskustva u građevini koje sam stekao praveći svoju kuću, renovirajući lokale po Ivanjici. A ovde je građevina puno jednostavnija stvar nego u Srbiji, sve ti je dostupno, materijali, alati. Treba ti dobra volja i nema problema. Radio sam uglavnom sa našim ljudima, a nešto i sa Amerikancima, na preporuku.

U međuvremenu je u Ameriku doveo i sinove. Prvi je došao stariji sin, Nikola, koji je radio i zaradio nekakve pare, pohvalio se mlađem, pa je i ovaj poželeo da dođe.

IL-Nedeljkovići-porodična AMERIČKI SAN, IVANJIČKA VERZIJA : Kako su otac, dva sina i deda napravili porodičnu imperiju u Čikagu

-U Srbiji je trebao da upiše fakultet, ali iz njegovog ugla je to izgledalo ovako: Što bih išao na fakultet ako tamo mogu da zarađujem 500 dolara nedeljno? U neku ruku pogrešno, ali i logično, gledano iz perspektive onoga što se dešava u Srbiji. Pokojna supruga im je dala blagoslov i uskoro su obojica bila pored mene. Nikola je u početku radio sa mnom, a kada je počeo da se bavi kamionima, Boban je zauzeo njegovo mesto. Kupovali smo kamione, popravljali i prodavali. A onda nam je ostao jedan kamion koga nismo mogli da prodamo, pa su me njih dvojica pitala da otkupe od mene taj kamion i krenu da rade. Bilo mi je drago što pokazuju inicijativu. Dao sam im kamion, uz dogovor da ga otplate kada zarade. Kada sam video da ih to zanima, kupio sam im još dva. Nikola je tražio vozače, Boban se bavio papirologijom, i tako je nastala naša transportna firma NN Trucking. Kad su vratili novac od kamiona otišli smo zajedno, kupili drugu kuću i renovirali je. Radili smo složno, u dogovoru.

Počeli su da se ukazuju obrisi porodične kompanije kakvu Nedeljkovići imaju danas, a koja je kompletirana kada su otvorili radionicu za popravku kamiona TNT Repair LLC u čikaškom predgrađu Lyons, koja slovi za najveću među brojnima koje naši ljudi drže u Čikagu.

– Bavio sam se građevinom sve do pre pre nekoliko godina, kada je Nenad, vlasnik restorana “Skaradliya” u Čikagu, s kojim sam tada radio na nekoliko zajedničkih projekata, kuća, odlučio da kupi prostor i u njemu otvori restoran. Kad smo ga renovirali, pitao me je da li bih hteo da radim kao generalni menadžer, jer je načuo da sam bio ugostitelj. Prihvatio sam posao i narednih godinu dana proveo tu. U međuvremenu smo uzeli u zakup ovu radionicu, u kojoj je Nikola trebao da počne posao sa drugarom. Kada je taj drugar odustao, odlučio sam da krenem da radim sa njim jer je on tada još uvek bio mlad i neiskusan. A moralo je dobro da se zapne, kao i uvek kada počinješ nešto. Ubrzo je ovo postao pravi porodični biznis, sa ponosom ističe Neša Nedeljković.

DEDA NEĐO SVUGDE STIŽE: Ujutru prvi u radionici, a bašta i sušenje mesa mu dođu kao hobi

Da bi porodični klan bio zaokružen, falio je samo najstariji među Nedeljkovićima, deda Nedeljko (75), Nešin otac. Na kraju je i on iz Srbije došao u Ameriku…

-Kada mi je majka umrla otac je ostao sam, pa smo ga nekako ubedili da dođe. Deda je ubrzo pokazao od kakvog je materijala i dao primer nama mlađima. Ujutru prvi dolazi u radionicu, među poslednjima izlazi. Stigne i da posadi paradajz i papriku u vrtu iza radionice, osuši pršut i slaninu, a nađe se i da pripomogne oko troje unuka, Nikoline dece.

KAD JE PORODICA SLOŽNA, SVE SE MOŽE: Nedeljkovići su prošli težak put do uspeha

Pitamo Nebojšu šta je ono najvažnije što je naučio za ovih bezmalo dve decenije života u, neki kažu, surovoj Americi…

-Naš narod, ne bez razloga kaže: “Pametnome savet ne treba, a budali ne vredi”. Gledaš i učiš od onih koji su pametniji i uspešniji od tebe. Kad ćutiš onda možeš nešto da čuješ i naučiš, kada pričaš – teško. Ja sam se držao toga. Ovde se pošten rad isplati i to se vidi i na primerima mnogih mladih ljudi koji su napravili biznis. Možeš lepo da živiš i kad radiš za drugog. Žalosno je što nije tako i kod nas. Ja sam 12 godina bio privatnik u Srbiji, kada sam krenuo put Amerike imao sam 14 zaposlenih, ali nisam uspeo da stvorim nešto opipljivo. Šta nam fali? Od svega pomalo; organizacije, radne etike, motivacije…A zna se da je najveći motiv uvek novac. Kada vide mogućnost da zarade, naši ljudi su najbolji radnici na svetu, konstatuje Nebojša i dodaje da su najbolja slika o tome koliko se zapravo radi u Americi kolone automobila i kamiona na autoputu u gluvo doba noći, u tri ujutru.

Il-Nedeljkovići- AMERIČKI SAN, IVANJIČKA VERZIJA : Kako su otac, dva sina i deda napravili porodičnu imperiju u Čikagu

Nebojša i Nikola Nedeljković u porodičnoj radionici za popravku kamoiona TNT Repairs, u sklopu koje su i prostorije transportne kompanije NN Trucking, koju vodi mlađi sin

Neki će reći da je Neša Nedeljković ostvario američki san, ali ne i on sam. Kaže da se dobre stvari dešavaju kada manje sanjariš, a više radiš. Za one sve brojnije mlade ljude koji su proteklih godina došli ili planiraju da dođu u Ameriku, ima samo nekoliko reči da poruči…

-Ovde svaki čovek može da uspe ako ima jasan cilj i želju. Važno je da ti planovi budu realni i da se ide korak po korak. Ništa ne može preko noći…

Ipak, priznaje da je bilo i teških dana, kada je posumnjao u sve i razmišljao o povratku u Srbiju, kakva god da je…

-Bilo je teških trenutaka, padova, ali to je život. Padneš, pridigneš se, nastaviš. Kada je 2010. naišla kriza u Americi razmišljao sam da se vratim, ali nisam baš bio siguran čime bi mogao da se bavim u Srbiji da bih živeo bar približno pristojno kao što sam živeo u Čikagu. Na kraju sam odustao. Ali, kako godine idu, čovek stari i vuče ga da se vrati odakle je potekao. Vratiću se i ja za nekih 5,6, deset godina. Kupio sam neku trošnu kuću u mojoj Ivanjici, srušio, sagradio novu, napravio apartmane. Ništa specijalno, da imam od čega da živim kad odem u penziju – u mislima već planira neki budući život Nebojša, koji je ove godine sedam meseci boravio u rodnom kraju, završavao radove na pomenutim apartmanima.

OD TEMELJA DO KROVA: Nebojša se ne stidi da pred sugrađanima obuče radno odelo i baci se na posao. Rezultat – zgrada u centru grada sa apartmanima, posao za penzionerske dane

Obučem ja tako radno odelo i krenem da radim, a ispred kuće se skupe komšije, poznanici, pa se čude, gledaju, onako malo ispod oka i pitaju: “Pa, jel moraš baš ti da radiš?” A ja ne moram… ali zašto da ne radim kad mogu? Ljudi misle: On živi u Americi, ima pare, ošta mu je da majstoriše i prlja se. Ne razumeju da samo tako čovek može da opstane. Sećam se da su me ovi stariji Srbi, koji duže žive u Čikagu, kada sam došao, dočekali rečima: “Ne treba ti ovde mnogo: pidžama i radno odelo”.

“I bili su u pravu. Ništa bez radnog odela”, zaključuje Neša.

Piše: SerbianTimes.info / Antonije Kovačević  Foto: Goran Pikula/Privatna arhiva

LINK

You may also like...

4 Responses

  1. Zemljakinja kaže:

    Svaka čast Nešo,konačno nešto lepo da čujem.Ostao si mi u sećanju kao jako dobar čovek.Izvini,ali iskoristiću priliku da ovim putem pomenem i tvoju pokojnu suprugu koja je bila jako dobra i sposobna gospođa ali otišla je prerano.Veliki pozdrav za sinove blizance.

  2. Nikola kaže:

    Svaka cast za coveka…ako mu trebaju majstor mehanicar i vozac kamiona tu sam.

  3. Goran kaže:

    I ja bih isao u Ameriku. Ali nemas kod koga da se javim?

  4. M kaže:

    Dugo godina poznajem Nesu i ono što mogu da dodam je da pored svega što je stekao ostao je COVEK!

Ostavite odgovor na Goran Odustani od odgovora

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *