Prirodnom dragulju – Dajićkom jezeru preti nestajanje

Dajićkom jezeru na Goliji, prirodnoj atrakciji koja se nalazi na tridesetom kilometru puta Ivanjica – Bele Vode, preti nestajanje u dogledno vreme, ukoliko se ništa ne preduzme. Osnovni razlog ubrzanog procesa zarastanja jezera u tresavsku vegetaciju, je posledica negativnog uticaja čoveka na prirodu. Za samo sto godina obim vodene površine je prepolovljen, sa tendencijom daljeg smanjivanja.

Intenzivna seča smrčevih šuma u okolini povećava insolaciju i isparavanje, a izgradnja puta smanjila je dotok vode i promenila vodni režim jezera. Time su bitno promenjeni ekološki uslovi, mikroklimatski parametri i vodni bilans, pa je proces eutrofikacije jezera intenziviran. Pored toga, negativan uticaj ima i napasanje stoke u blizini jezera, što dovodi do sabijanja zemljišta i promene hemizma jezera.

U vreme istraživanja ovog prirodnog fenomena od strane Nedeljka Košanina pre jednog veka, jezero je bilo okruženo gustom smrčevom šumom i predstavljalo je pravo „gorsko oko“, koja je sprečavala zasipanje jezerskog dna sedimentima i prilaz stoke jezeru. S obzirom da je sada na čistini, otvoren je prilaz stoci, koja pospešuje dalji razvoj travne vegetacije na uštrb površine vodenog ogledala. Stepen izmenjenosti Daićkog jezera se može oceniti kao visok, odnosno kao narušen prirodni ekosistem.

IL-dajicko-jezero2-arhiv-TOIvanjica Prirodnom dragulju – Dajićkom jezeru preti nestajanje

Daićko jezero se nalazi na severozapadnoj strani Golije, u produžetku kose koja se od Jankovog kamena spušta prema severu i gradi razvođe između dve najveće i najpoznatije golijske reke – Moravice i Studenice. U morfo-hidrološkom smislu pripada slivu Moravice, a leži na 1.436 metara nadmorske visine u maloj, plitkoj depresiji. Površina vodenog okna je oko 160 kvadratnih metara, sa obimom od približno 50 metara. U narodu se ovo jezero često naziva Tičar, po brdu koje se nalazi sa njegove zapadne strane. Nije retkost čuti i naziv „Svatovsko jezero“, ili „Gorsko oko Golije“.

Pitanje nastanka jezera i njegove starosti predstavlja veoma složen problem, koji nije rasvetljen, a na čijem rešavanju se vrlo malo radi. Prema jednom mišljenju, jezero je nastalo pod neposrednim uticajem tektonskih pokreta. Drugo mišljenje je da je jezero glacijalnog – ledničkog porekla. Ima i onih koji smatraju da je depresija jezera nastala pregrađivanjem starog inicijalnog dela doline Pakašnice (reke ponornice) velikom količinom deluvijuma odnosno materijala nastalog raspadanjem stena i taloženjem na blagim padinama.

Jezersko dno nije simetrično, već je nagnuto prema severozapadu, pa je najveća dubina, koja iznosi 3,2 metra, ekscentrično položena. Dubina neposredno uz žmiravac varira između 1 i 2,7 metara. Razlog zašto je dubina jezera pored obale relativno velika leži u tome što se vegetacija tresavskih biljaka pruža u obliku jednostavnog pokrivača od prvobitnih obala prema centru. Tresava nailazi na slobodnu površinu vode, prekriva je i pliva po njoj.

Kada je Nedeljko Košanin 1906. godine proučavao ovo jezero zaključio je da se njegova površina neprekidno smanjuje i procenio da je tadašnji obim vodene površine iznosio 103, a da je nekada bio 216 metara. Tadašnja površina jezerskog ogledala bila je oko 460 m2, a sa isušenim i vegetacijom pokrivenim delom 1.569,8 m2. Lako je zaključiti da se površina vodenog okna smanjila na jednu trećinu one koja je bila pre jednog veka. To jasno ukazuje na proces eutrofikacije odnosno prihranjivanja vode đubrivima, koji je u poslednje vreme znatno ubrzan usled ljudskog) faktora. Jezero je nekada ležalo usred guste smrčeve šume, a velike smrče su se izdizale neposredno na obalama jezera. Vodom natopljena zemlja oko jezera bila je vrlo povoljna podloga za razvoj smrčevog drveća. U to vreme oko jezera nije bilo golih mesta, pa je ono predstavljalo gorsko ogledalo.

IL-dajicko-jezero3-arhiv-TOIvanjica Prirodnom dragulju – Dajićkom jezeru preti nestajanje

Geološku podlogu jezera i njegove okoline čine filiti karbonske starosti. Jezero je formirano u škriljcu koji sadrži dosta liskuna i kvarca. Malena visoravan, koju zauzima jezerska depresija, ima blag nagib u svim pravcima. Sva uzvišenja oko jezera i presedlina na severnoj strani obrasli su smrčevom šumom. Goli su samo presedlina na južnom kraju i jedna uska zona oko jezera. Takva šumovitost ima veliki uticaj na osvetljenje, zagrevanje i isparavanje vode u jezeru.

Providnost vode je veoma mala. Uslovljava je siromaštvo vegetacije na dnu jezera. Boja vode je tamno mrka zbog crne boje muljevitog jezerskog dna. Iako je plitko u njemu nema čak ni submerznih biljaka koje se vezuju za dno. Košanin je utvrdio da ima vrlo mali broj živih algi, a da je mulj sastavljen uglavnom od izumrlih delova mahovina, sfagnuma i hipnuma, i monokotila, koje rastu na obali, ali i dosta polenovih zrnaca smrče.

Ranije je jezero bilo bez ikakve komunikacije sa tekućom vodom, nije imalo nikakvih nadzemnih pritoka. Sada dobija vodu od kaptiranog izvora sa spomen-česmom posvećenom Vlastimiru Parezanoviću, koja se nalazi preko puta. Pod zaklonom smrčeve šume sneg se u proleće polako topi, pa ni ova voda nikada u jezero ne teče bujicom. Jezero leti nikada na presušuje, a kolebanje nivoa vode u njemu je neznatno. To upućuje na pretpostavku da mu voda stalno pritiče.

Glavni dotok vode je od atmosferskih padavina, snega i kiše. Područje sa koga se voda sliva u jezero nije veliko, ali zato što je blago nagnuto prema jezeru i pokriveno šumom, obezbeđeno je lagano i dugotrajno priticanje vode. Osnovna količina vode nastaje topljenjem snega. Leti jezero dobija vodu i od kiše koja je na ovoj nadmorskoj visini česta i obilna. Košanin je pretpostavio da u najdubljem delu jezera postoji izvor male izadašnosti, mada nema pouzdanih dokaza za podzemno doticanje vode.

IL-dajicko-jezero4-arhiv-TOIvanjica Prirodnom dragulju – Dajićkom jezeru preti nestajanje

Teško je pretpostaviti da li ima i gubitaka vode podzemnim putem s obzirom da se jezero nalazi na vododržljivoj i nepropusnoj podlozi. Veoma povoljnom kombinacijom svih navedenih faktora omogućeno je da jezero i pri najslabijem priticanju izvorske vode ne presuši ni za vreme najvećih suša. Time su stvorene pogodnosti za naseljavanje i održanje vodene vegetacije. Pre ulaska u jezero voda neko vreme teče potpuno ravnom podlogom, usled čega se materijal sa okolnog bilja uzgred taloži. Ovom procesu na ruku ide i gust vegetacioni pokrivač tresave, koji filtrira vodu koja se uliva u jezero.

Nema sumnje da se slobodna vodena površina veoma brzo smanjuje i da vegetacija sve više osvaja jezersko okno. Pored toga, i okolna šuma se proređuje, pa prostor oko jezera sve više zahvata suva utrina. Usled toga se pojačava izloženost sunčevom zračenju, smanjuje vlažnost vazduha i jezero sve više izlaže uticaju vazdušnih struja. Posledica je jače zagrevanje i isparavanje vode. Relativno mala količina vode u jezeru bi se mogla zagrejati i iznad temperature vazduha kada jezero ne bi imalo podzemne pritoke. I leti je voda u njemu prilično hladna, a tokom zime jezero je najčešće zaleđeno..

Tresava je isušeni i vegetacijom pokriveni deo nekadašnjeg jezera. Ona zahvata mnogo veći prostor nego slobodna vodena površina. Elementi tresavske vegetacije smenjuju se od periferije preme centru jezera, tako da se jasno vidi prelaz iz livadske u visoku tresavu. Proces napredovanja tresave i redukovanja slobodne vodene površine odvija se po celoj periferiji jezera. U jezerskoj depresiji vlada relativno zatišje, koje obezbeđuje okolno drveće, pa obalska vegetacija nije izložena poremećajima od talasanja vode. Zbog toga je prelaženje vodene površine u tresavu moglo ići ravnomerno i brzo.

Glavni elementi jezerske tresave su mahovine Sphagnum i Hypnum sa niskim, gustim i uvek zelenim busenom, sa kojima se meša oštrica Carex. Prve podatke o flori ove tresave dao je naš čuveni naučnik Josif Pančić (1814-1888), do kojih je došao prilikom istraživanja obavljenog 1875. godine. Na tresavi ne raste nijedna drvenasta biljka, niti ima ijedne dikotile sa viđenijim i lepšim cvetom.

Daićko jezero je veoma bogato algama, čijem razviću pogoduje veća nadmorska visina. Košanin je 1906. godine ustanovio 117 vrsta i varijeteta algi iz 53 roda. Novinu za Srbiju predstavljalo je 28 rodova sa 115 vrsta i varijeteta. Od njih su dve vrste i jedan varijetet predstavljale novinu i za celokupnu nauku.

Životinjski svet Daićkog jezera je nedovoljno istražen, ali se zna da je ovo jezero jedino stanište u Srbiji za tri vrste vodenih insekata iz reda odonata – vilinskih konjica. Jezero je jedno od retkih staništa repatog vodozemca – Trituruscristatus.

Obzirom da se nalazi u Parku prirode Golija i Rezervatu biosfere Golija – Studenica, Dajićko jezero i lokalitet oko njega su pod režimom zaštite I reda.

Izvor: „Golijska jezera” – izdanje TO Ivanjica

You may also like...

1 Response

  1. dejan kaže:

    Kada ste poskednji put videli stoku da se napasa pored jezera, gospodo? Nema ni ljudi, kamoli stoke…

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *